Tuzla · Bosna i Hercegovina
Prof. dr. sci.
Ginekolog · Perinatolog · Pisac · Ironman
Trideset godina slušam kako se prvi put javi srce koje niko još nije čuo. Kad skinem mantil, uzmem gitaru ili bicikl. Ono što ne stane u pjesmu, zapišem.
01 · O meni
Matematika, motori, maratoni i porodilište na prvi pogled nemaju veze. Tek kad se osvrnem, vidim da sve vrijeme crtam jednu liniju.
Čuveni govor Stevea Jobsa sa Stanforda iz 2005. godine, u kojem govori o „povezivanju tačaka“, na poseban način je povezao moju uspješnu doktorsku karijeru i neobična druga interesovanja koja je bilo teško povezati.
Kako dovesti u vezu matematiku i fiziku sa ljekarskom praksom, a tek ljubav prema motorima? Ipak, kad se malo zamislim, vidim da „računanje“ nije nepoznato u medicini, npr. kad računamo veličinu trudnoće i termin porođaja, i s tim u vezi tumačimo različite fiziološke i patološke promjene. Kad se tu uključi fizika, nije teško shvatiti zašto su trudnice usporene i pospane, ili kako je moguće da u trudnoći materica bude najbolje snabdjevena krvlju, čak više nego mozak i srce, a da se ništa ne poremeti. Računanje ne znači sabiranje i tablicu množenja, nego sistematiziranje kliničkih znakova i njihovo dovođenje u vezu s drugim znakovima. Sasvim je logično i zašto je ultrazvuk prvu primjenu našao baš u ginekologiji i obstetriciji: ultrazvuku su potrebni akustični prozori, a to su puna mokraćna bešika i plodova voda kod trudnica.
Vožnja motorom je opasna zbog velikog broja potencijalnih opasnosti koje vrebaju sa svih strana, ali to kod mene ne izaziva otpor ili strah, nego predstavlja izazov. U svakodnevnoj kliničkoj praksi postoji bezbroj mogućnosti da se desi nešto loše, čak i sa ozbiljnim posljedicama, ne samo za pacijenta nego i za doktora, ali to mi nikad nije bilo na umu kad pred sobom imam pacijenta koji očekuje moju pomoć. U vrijeme pandemije korone rizik od kontakta sa zaraženom osobom bio je visok uprkos svim preventivnim mjerama, što je značilo da se mogu zaraziti, pa i podleći. Međutim, na to nisam nikad ni pomislio kad sam išao u ordinaciju. Nekoliko mojih drugova je i umrlo, ali me to nije pokolebalo ni zastrašilo. Kod svake intrauterine intervencije postoji mogućnost i ozbiljnih komplikacija, ali to nikad nije bio razlog da se ne radi, nego da se usavršim i budem još bolji i sigurniji.
Maraton, a pogotovo trijatlon, ekstremno su teški sportovi na kojima se i umire, i u kojima fizička snaga nije na prvom mjestu. Mnogi tvrde da je mentalna snaga važnija, jer svu tu fizičku snagu treba pravilno i mudro rasporediti i dovesti trku do kraja, a ne stati pred „maratonskim zidom“. Šta to znači? To znači da snagom volje, razuma i energije prelazimo barijere na koje nailazimo, bez obzira na to koliko bile teške i velike. Osim toga, te duge trke nose i druge rizike i otežavajuće faktore koji nas ne smiju spriječiti da ostvarimo cilj. Kiša, vjetar, hladnoća ili velika vrućina nisu razlog da se trka prekine, nego da se nastavi u novim, izmijenjenim uslovima.
I u kliničkoj praksi dešavaju se neobične, neočekivane, pa i nelogične situacije koje mogu biti fatalne. Zato uvijek trebam biti fokusiran na pacijenta i na ono što radim, spreman i na najteže komplikacije, ma koliko rijetke bile, i reagovati bez panike, brzo i efikasno.
Od malena sam bio sklon pisanju. Nisam volio čitati, ali sam volio pisati i zapisivati, trudeći se da mi rukopis bude lijep. U osnovnoj i srednjoj školi vodio sam dnevnik. Pisao sam o svemu što mi se dešavalo, a te sveske sam čuvao na sigurnom, u tajnosti, jer sadržaj nije bio za javnost. Bio je iskren, a to nije bilo baš za dijeliti s drugima.
Nisam imao sreće s učiteljima jezika, koji to moje pisanje nisu zapazili i prepoznali, pa su moje pismene radove ocjenjivali nižim ocjenama, a peticom NIKAD. Nisam to mogao razumjeti niti se pomiriti s tim da „ne znam pisati“. Tačno je da nisam izmišljao i uljepšavao, da sam bio realan i do bola iskren, što u tim vremenima vjerovatno nije bilo u modi. Dobro se sjećam kako sam dobio dvojku iz pismenog na temu „Kako sam proveo raspust“, u kojem sam pisao o tome kako je našem „fići“ prokuhao hladnjak dok smo se penjali na Bradinu, a potom kako sam ocu pomagao da zamijeni „šlauf“ kad nam je „pukla“ guma. More na koje smo išli nisam ni spomenuo. Obrazloženje nastavnice za dvojku bilo je da nisam pogodio temu. Ni dan-danas to ne mogu da prihvatim i razumijem, ali eto, i to se dešava.
Danas je sve drugačije, zna se da postoje različiti žanrovi i da pisanje nisu samo pjesme i romani. Profesorica Meliha Terzić je, za razliku od tih učitelja, prepoznala moje pisanje i stil, njegov značaj i posebnost, i ohrabrivala me da pišem. Uočila je moju sposobnost da primijetim naizgled obična, prosječna i svakodnevna dešavanja koja mnogi ne registruju, iako im se dešavaju kao i meni, a nisu baš nevažna.
U školi sam važio za „bundžiju“ i „borca za pravdu“, jer se nisam slagao sa svim što se zbivalo oko mene i trudio sam se da nešto promijenim. Nije mi to baš polazilo za rukom, jer mnogi ljudi, iako nisu loši, nisu bili u stanju prihvatiti promjene, pa su se borili protiv njih iako su bile i u njihovom interesu. U stvari, tu se pokazala moja karakterna crta koja mi nije dala mira da sjedim i gledam oko sebe, a da ne učinim ništa za promjene koje osjećam i u koje vjerujem.
Takav stav rezultirao je i nekim krajnje neobičnim potezima. Možda je u tome odgovor na pitanje o mojoj muzičkoj kreativnosti, koja mi je dala slobodu, ali i drskost, da radim ono što se ne radi i što niko prije mene nije radio: da napravim novu kompoziciju na riječi pjesme koja je u to vrijeme bila ne samo poznata nego i popularna. Bila je to pjesma „Cheri“ (na francuskom „draga“), koju sam komponovao na tekst pjesme „301“. Isto tako, napisao sam novu, po mnogima lijepu melodiju na harmonijskoj podlozi poznatog instrumentala „Jednoj ženi“, koju sam kasnije snimio i objavio pod imenom „Mojoj ženi“.
Sportska postignuća u, nazovimo ih tako, poznim godinama definitivno su pokazala moje pravo lice i moje pravo „JA“: ne priznajem granice koje su drugi postavili, nego ih postavljam tamo gdje mislim i osjećam da trebaju biti. Zanimljivo je da je moja prva zvanična trka bila polumaraton (21,1 km), a ne neka kraća, što bi bilo logično i normalno. Kad sam ga istrčao, u svojoj 56. godini, bio je to pravi podvig, ali se tu nisam zaustavio, nego sam nastavio podizati „letvicu“, a to je bio maraton. Nakon maratona upoznajem čudesni svijet trijatlona i završavam srednje dugu distancu od 113 km. Kao i s polumaratonom, nisam se mogao smiriti dok nisam završio i puni Ironman (3.800 m plivanja, 180 km bicikla i 42,2 km trčanja) i tako postao prvi Bosanac koji je to uradio poslije navršene 65. godine.
Možda se iz tih sportskih rezultata može naslutiti zašto je knjiga koja mi je trebala za izbor u redovnog profesora bila prvi bosanskohercegovački udžbenik iz perinatalne medicine, „Perinatologija“, na 727 stranica, a ne neka monografija na stotinjak stranica. I tu sam išao dalje: u udžbenik sam uključio skoro sve doktore nauka iz oblasti ginekologije iz cijele Bosne i Hercegovine, iz oba entiteta i iz Brčko distrikta. Još veći kuriozitet je da su recenzenti bili dva najveća eksperta iz ove oblasti sa našeg govornog područja: prof. dr. Ante Dražančić (Zagreb, Hrvatska) i akademik prof. dr. Srećko Šimić (Sarajevo, BiH).
Taj udžbenik bio je kao kruna moje univerzitetske karijere, mada sam na stručnom polju uradio mnogo više. Autor sam prve bh. trudničke knjižice, koja je u praktičnoj upotrebi više od 30 godina. Izrada nove trudničke knjižice, praktične za svakodnevnu upotrebu, otvorila mi je put ka promjeni skoro svih obrazaca i nalaza koji se koriste u ginekologiji, a to je bio temelj za izradu softvera GynObst, koji je u praktičnoj primjeni preko 20 godina. Njegova jednostavnost, praktičnost i funkcionalnost rezultat su čestih i mnogobrojnih izmjena koje sam pravio, ispravljajući i usavršavajući sve što je bilo izvodivo. To se danas popularno naziva „update“, koji omogućava stalno usavršavanje softvera.
Želju i potrebu za novim izazovima ispoljio sam i ostvario osnivanjem prve ljekarske komore u BiH 1998. godine, organizacijom „Perinatalnih dana BiH“ 2007. i organizacijom Tuzlanskog maratona 2017. Organizovao sam i prvi srednje dugi trijatlon, 23. 6. 2021. godine, koji nažalost nije zaživio, što ne znači da neće.
Nastavio sam pisati o temama iz različitih oblasti svog života, prije svega iz medicine, ginekologije i reproduktivne medicine, pa sam autor više afiša koji na jednostavan način opisuju različite medicinske metode, operativne postupke, dijagnostičke i terapijske metode. Najpoznatija je brošura „Vantjelesna oplodnja“, u kojoj je opisan kompletan postupak asistirane humane reprodukcije, originalan vodič za neplodne parove.
Iskustva sa raznih trka objavljivao sam u „Mom trčanju“, a 2019. godine objavio sam knjigu „Kako sam postao Ironman“, u kojoj sam opisao svoj put od čovjeka koji nije mogao istrčati ni dva kruga na stadionu do Ironmana koji je tu neobičnu trku, kombinaciju tri sporta, završio za 7 sati. Sasvim novo iskustvo i tema objavljeni su u knjizi „Doktor na zubarskoj stolici“, inspirisanoj iskustvima s mojim zubima.
Rođen sam u Banjaluci 20. augusta 1959, sticajem okolnosti, jer se zbog težine porođaja nisam mogao roditi u Kozarcu, gdje su moji roditelji tada živjeli. Cijeli život sam u svojoj Tuzli: osnovna škola, gimnazija, medicinski fakultet. U školi sam uvijek bio odličan, s tim da su mi najveći problem pravile ocjene iz muzičkog, fizičkog i srpsko-hrvatskog.
Želio sam studirati elektrotehniku u Zagrebu, ali mi to roditelji nisu mogli omogućiti, pa sam odluku odložio odlaskom u vojsku. Prijavio sam se bez znanja roditelja i na dan kada su moji drugovi polagali maturu otišao u Niš, gdje sam proveo 424 dana. Bilo je dovoljno da izaberem medicinu, najbližu mom karakteru i sklonosti improvizaciji. Mnogo godina kasnije čuo sam za izraz gap year.
U istoj zgradi u Nišu vojsku je tada služio i Goran Bregović, na vrhuncu slave. Baš u tom periodu komponovao sam svoje prve pjesme. I pisao, pisma curi, roditeljima i bratu, čija se dužina mjerila u metrima.
Medicinu sam upisao da bih bio hirurg, ali sam se opredijelio za ginekologiju: takođe hirurška grana, a najraznovrsnija. Sa suprugom prof. dr. Devletom otvorio sam prvu privatnu ginekološku praksu u Federaciji BiH, koja je prerasla u ustanovu za liječenje neplodnosti metodama asistirane reprodukcije. U njoj je do kraja 2025. začeto više od hiljadu beba.
U slobodno vrijeme sviram gitaru, klasičnu i električnu, i komponujem. Vozim BMW GS 1200, igram tenis, obožavam skijanje, plivanje, bicikl i trčanje. Planinarenje me privuklo zadnjih godina i do sada sam osvojio najviše vrhove BiH, Srbije i Balkana. Istrčao sam deset maratona i veći broj polumaratona, a triatlonom se bavim od 2016.
Rođen 20. 8. 1959. Cijelo školovanje i cijeli život u Tuzli.
Pauza koja je odlučila izbor fakulteta. Tu sam komponovao prve pjesme.
Prvo zaposlenje. Pregledao sam sve koji dođu u ambulantu, od tek rođenih beba naviše.
Jedan sam od osnivača prve komore u BiH i njen prvi podpredsjednik.
Sa Nerminom Klapićem osnovao sam SRD „Maratonac“. Danas je to najmasovniji sportski događaj u Tuzlanskom kantonu.
Najdužu triatlonsku trku u Italiji završio sam za 15 sati.
BK „Jedinstvo“: prvak u hronometru za veterane, viceprvak u brdskom hronometru.
02 · Pjesme
Sviram klasičnu i električnu gitaru. Prve pjesme sam komponovao u vojarni, godinu prije nego što sam uopšte odlučio šta ću studirati.
03 · Knjige
Pisao sam za kolege i za buduće roditelje. Jedna knjiga je ipak samo moja: o tome kako sam u pedeset osmoj počeo trčati i postao Ironman.
04 · Zapisi
Ovdje pišem kad me nešto pritisne ili obraduje. Bez recenzenata, bez fusnota i bez žurbe.
05 · Narudžba
Bez registracije i bez kartice. Ostavite mi adresu, a knjigu platite kuriru kad vam je donese.
Količinu mijenjate strelicama.
Plaćanje pouzećem. Iznos plaćate kuriru gotovinom pri preuzimanju pošiljke. Dostava traje 2 do 4 radna dana na području BiH, a besplatna je iznad 40 KM.