Zadnja dva kilometra

Italija, septembar 2024. Iza mene su četrnaest sati i nešto, ispred mene dva kilometra. Nogama više ne upravljam ja, one idu same, po nekom dogovoru koji su sklopile bez mene.

Ljudi misle da je najteže u vodi. Nije. U vodi ste svježi i uplašeni, a strah je gorivo. Nije ni na biciklu, tamo bar sjedite. Najteže je u onoj tački kad shvatite da vam tijelo više nema šta ponuditi, a ostalo je još dovoljno da vas boli.

Tu prestaje trening. Sve ono što sam radio godinama, svi planovi opterećenja i sve tabele, to me dovelo do te tačke i tu me ostavilo. Dalje ide nešto drugo. Neću to zvati snagom volje jer to zvuči kao plakat. Prije bi se reklo tvrdoglavost.

Mislio sam na pacijentice. Na žene koje sam gledao kako rađaju osamnaest sati i koje u onom zadnjem satu nemaju opciju da odustanu. Nikad mi to poređenje nije izgledalo pretjerano kao te večeri.

Prošao sam cilj za petnaest sati. Imao sam šezdeset pet godina i bio najstariji bosanskohercegovački triatlonac koji je to završio, što je podatak koji lijepo stane u novinski naslov, a ne kaže ništa.

Ono što bih rekao mlađima je drugo. Granica koju osjećate nije granica tijela. Tijelo ima rezervu o kojoj vam ne priča unaprijed, jer bi je inače trošili nemilice. Otkrijete je samo ako dođete do mjesta gdje vam je ona jedino što je preostalo.

Rečeno je da triatlon ne izgrađuje karakter, već ga otkriva. Potpisujem.